Uvodna riječ
Svjetska zdravstvena organizacija (World Helth Organisation – WHO) već je prije pedeset godina prihvatila i odredila zadatak da će "promicati i, zajedno s drugim specijaliziranim agencijama, gdje je god nužno, težiti poboljšanju prehrane stanovništva, stanovanja, sanitarnih uvjeta, rekreacije, gospodarskih i radnih uvjeta te drugih oblika higijene okoliša", što je istaknuto i člankom 2. Statuta WHO-a.
Da bi omogućila ostvarenje tog zadatka, zajedno s Fondom za djecu Ujedinjenih naroda (UNICEF), a u sklopu općeg pokreta za očuvanje okolišnog zdravlja kao preduvjeta za očuvanje zdravlja čovjeka, pristupila je stvaranju odgovarajućeg profila stručnjaka koji bi se mogli nositi s tim, sve težim, problemom čovječanstva.
Zajednički odbor za zdravstvenu politiku WHO/UNICEF (Joint Comitee for Health Policy) izradio je studiju koja je istaknula neizmjerno značenje u prihvaćanju odgovornosti nacionalnih zdravstvenih služba prema okolišnom zdravlju, što se očitovalo izgradnjom novih struktura unutar zdravstvenih služba, osposobljavanjem i postavljanjem specijaliziranih stručnjaka za očuvanje okolišnog zdravlja, među kojima i inženjera sposobnih da pripreme i provedu odgovarajuću akciju u okolišu i surađuju s vladinim i nevladinim organizacijama koje sudjeluju u provođenju zaštite javno-zdravstvenog interesa populacije.
Stručni odbor za sanitaciju okoliša (Expert Comitee for Environmental Sanitation, ECES), na svojoj je konferenciji, još 1951. godine, donio zaključak da je prijeko potrebno ustanoviti profesionalno sanitarno inženjerstvo jer sanitacija okoliša uključuje različite inženjerske tehnike i postupke koji moraju biti potpuno proučeni kako bi ti sustavi za zaštitu okoliša omogućili željen pozitivni učinak na zdravlje stanovništva.
Godine 1990. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci otvoren je Studij za diplomirane sanitarne inženjere (DSI) te se pristupilo obrazovanju prve generacije diplomiranih sanitarnih inženjera. U proteklih petnaest godina studij se usavršavao prema potrebama tržišta rada u javnom i privatnom sektoru.
Bit zvanja diplomiranoga sanitarnog inženjera postaje očuvanje i unapređivanje zdravlja pojedinca, obitelji i društva te prevencija bolesti, koja se obavlja primjenom mjera za održavanje higijensko-sanitarne i epidemiološke razine u radnoj i životnoj okolini ljudi. U suradnji s drugim zdravstvenim profilima treba uočavati, definirati i sanirati čimbenike okoline koji mogu štetno djelovati na zdravlje pojedinca i širu zajednicu te provoditi opće i ciljano zdravstveno prosvjećivanje stanovništva poradi unapređivanja zdravlja šire populacije.
Budući da su programi i projekti za unapređenje i zaštitu okoliša, koje su usvojili WHO, Program za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP), Organizacija za hranu i poljoprivredu UN (FAO) i druga tijela UN-a više tehničke nego medicinske prirode, Stručni odbor za obrazovanje inženjera za okolišno zdravlje (ECEEEH, 1967.), istaknuo je potrebu za obrazovanjem sanitarnih inženjera i sanitarnog osoblja u ministarstvima zdravstva koje bi se učinkovito suočilo s problemima vodoopskrbe, gospodarenja otpadom, higijenom prehrane, kontrolom prijenosnika bolesti, unapređivanjem uvjeta stanovanja i dr.
Ti stručnjaci trebaju biti osposobljeni za suočavanje s novim rizicima za okoliš i zdravlje čovjeka, izazvanim različitim agensima prisutnim u zraku, vodi, tlu i hrani te potencijalno štetnim fizikalnim čimbenicima.
Takvi bi stručnjaci bili osposobljeni samostalno ili timski pripremati i predlagati programe i projekte kojima bi se kontrolirali čimbenici iz okoliša štetni za ljudsko zdravlje te obavljati nadzor i procjenu učinkovitosti provedenih mjera.
Takav bi stručnjak bio osposobljen za rad unutar sustava zdravstvene zaštite, s posebnim težištem na zaštiti stanovništva od negativnih utjecaja okoline, zaštiti okoline od potencijalno negativnih učinaka djelatnosti čovjeka i na poboljšanju kvalitete životne okoline.
Globalna strategija Svjetske zdravstvene organizacije za zdravlje i okoliš (WHO Global Strategy for Health and Environment, 1993.) temelji se na shvaćanju zdravlja kao esencijalne komponente samoodrživog razvoja koji se može postići jedino pažljivim i koncentriranim djelovanjem svih segmenata društva. Ta strategija osigurava jedinstven okvir unutar kojega WHO može odrediti složene veze između zdravlja, okoliša i samoodrživog razvoja te se osloniti na intersektorsku i interdisciplinarnu suradnju kao osnovu napretka. Djelovanje diplomiranih sanitarnih inženjera kao multidisciplinarnoga zdravstvenog profila, svakako je jedna od karika u tom sustavu.
Hrvatska se prihvaćanjem Nacionalnog akcijskoga plana za zdravlje i okoliš (NEHAP) svrstala u krug zemalja koje su krenule u organiziranu borbu za očuvanje kvalitetnih međuodnosa zdravlja, okoliša i samoodrživog razvitka. Agenda 21 (Rio de Janeiro, 1992.) ističe da se nacionalne razvojne strategije trebaju kretati prema povećanju broja kvalificiranih stručnjaka čiji je nedostatak glavni razlog spora napretka u smanjenju ekoloških rizika. Edukacija kadra koji će se baviti time, a tu zasigurno spadaju i diplomirani sanitarni inženjeri (environmental and health officials), treba biti temeljena na zdravstvenoj ekologiji i javno zdravstvenom interesu.
Kao posljedica donošenja Globalne strategije, donesen je Akcijski plan okolišnog zdravlja za Europu (Environmental Action Plan for Europe, WHO/EURO and CEC, Copenhagen, 1995.) Među ciljevima je istaknuto da treba osigurati obrazovanje na svim razinama da bi se razvili kadrovi koji će se baviti okolišnim zdravljem.
Sve to pokazuje da su fakultetski obrazovani stručnjaci prijeko potrebni Hrvatskoj, to više što je Republika Hrvatska tradicionalno turistički usmjerena zemlja u kojoj se moraju spriječiti sve negativnosti koje bi dovele do narušavanje osjetljive biološke ravnoteže.
Dosadašnji studij DSI-ja, koji se održavao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, uređen je prema Bolonjskom procesu kao nov znanstveni studij u trajanju od 5 godina (3 + 2), pod nazivom Diplomski studij sanitarnog inženjerstva. Po završetku studija student bi stekao akademski naziv magistar sanitarnog inženjerstva, i bio bi osposobljen za samostalan i kreativan rad na velikom broju različitih područja kao što su poslovi sanitarne inspekcije, poslovi DDD-a, rad s otrovima, prehrambena industrija, kontrola kvalitete hrane, vode i zraka, procjena utjecaja različitih djelatnosti na okoliš, zaštita na radu, turizam i drugo. Uz to mu je otvorena mogućnost nastavka znanstvenog usavršavanja na matičnom Sveučilištu u Rijeci (Medicinski fakultet, Fakultet za turistički i hotelski menadžment) i na Sveučilištu u Zagrebu (Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Agronomski fakultet, Veterinarski fakultet) i Sveučilištu u Osijeku (Prehrambeno-biotehnološki fakultet).
Slijedom gore navedenog po završetku studija magistar sanitarnog inženjerstva pristupa pripravničkom stažu u javno-zdravstvenim ustanovama kao što su zavodi za javno zdravstvo, komunalna i javna poduzeća te tijela državne uprave i lokalne samouprave (u prvome redu sanitarna inspekcija).
